22 ožu GLAS KONCILA O ŽUPI BAGALOVIĆI
Web stranica Općine Kula Norinska prenosi opširnu reportažu poznatog katoličkog glasila “Glas Koncila” o Župi Bagalovići koja obuhvaća Krvavac, Krvavac II, Kulu Norinsku, Matijeviće, Momiće i Podrujnicu:
U pitomom nizinskom neretvanskom slivu smjestila se općina Kula Norinska. Nalazi se uz Neretvu južno od Metkovića na sjevernoj granici Dubrovačko-neretvanske županije. Pored Grada Metkovića omeđuju je gradovi Ploče i Opuzen, te općine Pojezerje i Zažablje. Na sjeveru njezina je granica državna sa susjednom Republikom Bosnom i Hercegovinom. Ljepotu mjesta resi raznolika priroda, od brdovitog krajolika do nizinske i mirne Neretve. K tome, naselje rese ostaci drevnog kulturnog pejzaža koji svjedoče bogatu prošlost tih prostora. Po broju stanovnika iz popisa 2001, najiše ljudi živjelo je u naselju Krvavac, njih 613. U Krvavcu II. bilo je 336 stanovnika, sjedište općine Kula Norinska imala je 302 stanovnika, Momići 215 Podrujnica 142 stanovnika, zatim Desne 130, Matijevići 100, Nova Sela 55 i najmanji Borovci imali su 33 stanovnika.
Neretva ih dijeli, a crkva spaja
Premda po svom geopolitičkom ustroju, Kula Norinska pripada Dubrovačko-neretvanskoj županiji, u crkvenoj podjeli mjesto pripada Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Sjedište župe je Bagalović, a pripada Neretvanskom dekanatu. Župa je posvećena Karmelskoj Gospi. Granice općine i župe se ne poklapaju.
Don Augustin Radović, župnik je župe Bagalović, koja obuhvaća mjesta Krvavac, Krvavac II, Kulu Norinsku, Matijeviće, Momiće i Podrujnicu te Privlaku. U predstavljanju župe župnik Radović ističe da je terenski župa raštrkana jer pored okolnih sela, koja su smještena po brežuljcima, kroz župu protječe Neretva, a nema mosta pa treba ići okolo preko Metkovića ili ploviti lađom. »Župa Bagalović posvećena je Karmelskoj Gospi, pripada Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, od župe Desne odvojila se 1921. Nekoć je obuhvaćala cijeli taj kraj, a naselja su bila pretežno po okolnim brdima. U župi Bagalović većina je autohtono stanovništvo. Tu su iz okolnih sela mnogi doselili, dakle iz brda su selili k Neretvi, što će reći, ostali su na području župe, a samo su se spustili uz Neretvu. Tu je nekoć bilo jako močvarno tlo, a kako su se stjecali uvjeti, tako je narod doseljavao. Neznatan broj stanovnika doselio je u vrijeme posljednjeg rata. Prema statistici, župa Bagalović ima oko 1.420 stanovnika, dakle oko 440 obitelji. Nažalost, kao i drugdje, i tu broj stanovnika opada u odnosu na 20, 30 godina ranije. Naprimjer, 1977. bilo je oko 1.800 stanovnika. Ove godine imamo 15 prvopričesnika, a prvom razredu je osam učenika. Na razini župe više je umrlih nego rođenih. Ta se brojka kreće oko petnaest. U Kuli Norinskoj je osnovna škola koju pohađa oko 130 učenika. Krvavac I. ima svoju osnovnu školu, Momići imaju svoju školu. S druge strane Neretve, djeca iz Krvavca II. i Privlake idu u Metković u školu. Isto tako, u školu dolaze učenici i iz drugih župa u Kulu Norinsku, pa to nije pravo mjerilo stanja u župi kad su u pitanju učenici. Tu je u Kuli Norinskoj osnovna škola prilično opremljena, ali nema djece. U župi se organizira kateheza pretežno kroz interesne skupine. Tako imamo dvije skupine ministranata. Kako tu u župi, tako i u filijali u Momićima, okupim djecu. S njima bude malo vjeronauka, malo čitanja, malo pjevanja. Prvopričesnička skupina je redovita na župnom vjeronauku, a isto tako i krizmanička. Radim u višim razredima osnovne škole. No, kako nemamo dvoranu u župi, onda nam je ravnatelj izišao u susret te dopustio da radimo u školi s djecom. U Kuli Norinskoj dovršavamo svoju dvoranu, onda će tamo biti redovita kateheza. Čini mi se da je puno potrebnije raditi sa starijima, s odraslima. Ljudi su tu pobožni i hoće doći, otvoreni su i kao zajednica jako dobro funkcioniraju. Ljudi traže Boga, traže svećenika. Ne treba njima ni električar ni političar, nego svećenik, a na nama je što ćemo učiniti, kako se postaviti svome svećeništvu. Meni je želja dati ovom narodu ono zbog čega sam među njima, a to je približiti Boga, pomoći u ohrabrenju, u beznađu. To je prvotna uloga Crkve i to me oduševljava i raduje. Ako sam ja oduševljen svojim svećeničkim pozivom, svojom vjerom, svojom Crkvom, onda to nije problem prenijeti i drugima. Važno nam je zajedništvo, zapravo da cijela župa bude kao velika obitelj, da primjećujemo jedni druge pored sebe te da se međusobno poštujemo.«
Radišni, pobožni, socijalno osjetljivi
Govoreći o stanovništvu, župnik Radović kaže da je ondje narod jako radišan, pobožan, socijalno osjetljiv i solidaran. Mnogi žive od poljoprivrede, a puno je zaposlenih bilo u Pločama ili Metkoviću. Praktički, nema onih gladnih jer se brinu jedni za druge. Na Crkvu su jako vezani i redovito većina njih dolazi na misu, pristupa sakramentima, drže jako do tradicije koja ih na neki način čuva od suvremenih pošasti.
»Svake nedjelje misa je u Momićima u crkvi Gospe Fatimske i u župnoj crkvi Gospe Karmelske. Kako je iz Momića daleko ići sedam kilometara do župne crkve, tamo se slavi misa. Zapravo, oni na neki način kao zajednica imaju sve. Crkva je tamo napravljena u ono teško vrijeme, zapravo rađena je u uvjetima kako se tada moglo. Upravo je nastojimo malo obnoviti, urediti, nadograditi ono što je prije nedostajalo. Župnik Brković je započeo njezinu rekonstrukciju. Kad su veća slavlja, svi dolaze u župnu crkvu koja im je ponos. Isto tako naizmjence su slavlja po kapelama u Kuli Norinskoj, Podrujnici i Krvavcu. Tu su još kapele sv. Martina, zatim sv. Nikole i sv. Roka.
Ovdje su ostali stari pučki pjevači, dakle nisu to klapska pjevanja i nije se to pretvorilo u neke klape kao drugdje. Njeguju izvorno pučko pjevanje koje je vezano uz crkvu, uz liturgiju. To je nešto jedinstveno i veličanstveno. Pojedinci pri župi pjevaju cijeli svoj život. Njihovo pjevanje i njihova tradicija održala se i nije podlegla utjecajima sa strane. Ponekad smo krivo shvatili liturgijsku obnovu pa smo sve poukidali što se moglo ukinuti. Ovo je mala sredina, bez puno doseljenika, koja je uspjela zadržati svoje običaje, svoje obrede, naravno u skladu s crkveno-liturgijskim propisima. Ovdje se uistinu može doživjeti Veliki tjedan i korizma u onom pravom smislu, jednostavno nije moguće biti ravnodušan na tu snažnu pobožnost i uronjenost u ključne događaje muke, smrti i uskrsnuća. Tu su snažni bratimi koji sve sami organiziraju. Pjeva se Muka, procesija ide kroz selo. Narod je ovdje jako pobožan. Sprovodi su ostali još uvijek snažna tradicija, a što je posebno ostalo lijepo i što se čuva, to je praksa da svi dolaze u crkvu na sprovode. Drži se do sprovoda, do tradicije. Postoje mrtvačnice, to je napravljeno za vrijeme župnika Brkovića.
Pored pučkih pjevača u župi djeluje mješoviti pjevački zbor, zatim dječji zbor. Liturgija se pokušava održati na najsvečanijoj razini. K tome, postoji ministrantska zajednica, zatim liturgijska skupina. Svi su oni aktivni i složni. Među ovakvim ljudima lijepo je biti svećenik, župnik. Nažalost, mi u Crkvi često se bavimo svačim, a najmanje svojim poslom. Treba ljudima dati malo utjehe, ne treba ih stalno kritizirati. Kad danas pogledamo s kojim se teškoćama ljudi suočavaju, zapravo da su ih svi iznevjerili, ostavili, mi ih svećenici ne smijemo iznevjeriti. Ljudima treba ponudi Boga, dati im zdravu duhovnost. Često se moramo zapitati čime se bavimo. Imamo svoju zemlju, svoju slobodu, svoj novac. Mi smo se počeli baviti statistikom i matematikom. Pokušavam među ovim ljudima u prvom redu biti svećenik.«
Mještani sve obnovili
U župi je aktivno pastoralno vijeće koje čine: Nikola Nikolić, Nedjeljko Zlojić, Ante Brljević, Dino Jerković, Ante Barbir, Ivan Rakić i Matija Šprlje. U župnom su ekonomskom vijeću: Matija Šprlje, Andrija Gnječ i Nedjeljko Zlojić. Marljivošću mještana u župi su obnovljeni sakralni objekti, i to u izvornom obliku. Pod vodstvom Mirka Rakića vraćeni su u negdašnji kameni stil za vrijeme župnikovanja don Zrinka Brkovića. Obnovljena je župna kuća, crkva, uređene su postaje križnog puta. »Tada sam bio član župnoga pastoralnog vijeća i uključen sam u sve aktivnosti u župi, ponajprije u gradnju i obnovu sakralnih objekata, što se posebno činilo posljednjih godina«, ističe aktivni župljanin Rakić. »Puno je toga pokrenuto za vrijeme župnika don Zrinka Brkovića, zapravo on je jednostavno imao osjećaj za ovo područje, pa se tako odlučio za obnovu sakralnih objekata na području župe. Okupio je narod, namakao sredstva i krenuo s obnovom. Prije toga objekti su bili skoro u ruševnom stanju, potpuno zapušteni, bilo je pitanja dana kad će se srušiti. Tako smo počeli 1999. obnavljati sakralne objekte, vraćati ih u njihov izvorni oblik. Najprije smo radili na staroj župnoj kući, dakle odatle smo krenuli, i to smo napravili 1999. Prije toga, doslovce, sve je to propadalo. To smo počeli raditi izvorno u kamenu, premda su mnogi prigovarali da to nije dobro. No, župnik Brković je angažirao župljane, jednostavno ljudi su ga slušali, doslovce poveo je župljane za sobom. Kad je god što trebalo ovdje, on je bio tu, dovezao je materijal, okupio radnu snagu, organizirao akcije. Premda su svi župljani bili uključeni svatko na svoj način, većinu tereta je podnijelo oko 25 ljudi, i to pretežno umirovljenika. To je dokaz da se može odraditi kad se nešto hoće, samo je važna dobra organizacija. Narod voli svoju crkvu i poštuje svećenika, dakle stalo im je do crkve, samo ih je netko trebao pokrenuti. Nije se to radilo konstantno, zapravo radilo se po fazama koliko je bilo sredstava i koliko se moglo. Župnik Brković upoznao se s tadašnjim županom Ivom Šprljom koji nam je puno pomogao jer je bio iz naše župe. No briga župnika za svaku sitnicu, posebno kad smo izvodili radove, očitovala se i kroz njegove dolaske. On je znao doći desetak puta, razgovarati s nama, gledati, raspitivati se, pomagati. Kad je narod vidio da župnik to želi, puno ljudi je tu pomoglo i radilo na obnovi. Župnik me pitao mogu li ja to raditi, na što sam odgovorio da mogu i da to želim; onda mi je povjerio sve radove. Imao sam kolegu koji mi je pomagao, a to je Mate Crnčević iz susjedne župe. Manje-više, sve je rađeno pod našim vodstvom, mi smo na neki način bili izvođači i koordinatori radova. Poslije obnove svi su sretni i zadovoljni jer jako se puno napravilo u kratkom roku, a povjerenje koje je u nas župnik imao i ta komunikacija još više nam je davalo snagu i podršku« – posvjedočio je Rakić.
Pučko pjevanje obogaćuje liturgiju
Aktivan u župi je Željko Vučković Konzul. Rođen je u župi Bagalović i ondje je proveo cijeli život. »U obitelji imam suprugu i dvoje djece, kćer i sina, oni su zasnovali svoej obitelji«, kaže aktivni župljanin Vučković. »Radio sam na obnovi crkve, pomagao koliko sam mogao i sve što radim za crkvu to je iz ljubavi. Uključen sam u sve što treba u pomoći župniku, jer crkva je ponos našeg mjesta.
Gledajući u cjelini, ovdje ima života, zapravo tu je lijepo živjeti. Što se tiče posla, snalazimo se, zapravo prilagođavamo se nastalim situacijama. Tu se narod bavi dosta poljoprivredom, ponajprije uzgojem mandarina. Još je to isplativa djelatnost. Doduše, ove godine je bila jaka zima, i prema nekim procjenama uništeno je više od 50% mandarina. Živimo u Krvavcu II, pa kako nemamo mosta preko Neretve, obilazimo kroz tri župe da dođemo do svoje župne crkve u Bagaloviću. Iako smo kilometar udaljeni preko Neretve, moramo okolo obilaziti do župne crkve. Spas je što imamo u svakom selu kapelice, no ovdje je župa i ona nas sve okuplja i ujedinjuje.
U obnovu naše župe, naše župne crkve jako smo puno uložili. Uključen sam u održavanje. Prije je bio velik problem jer do župne crkve nismo imali električnu energiju, klasični vod, nego smo se služili agregatima. Tako sam uvijek prije mise to pripremao, palio agregate. No, dolaskom župnika Brkovića sve se promijenilo. On je jednostavno poveo ljude, organizirao sve i teško bi se to napravilo da nije bilo njega. Osjetio je da narod ima volju. Tako smo nakon četrdeset godina dobili struju. Bili smo jedina župa koja nije imala struju do 1999. Struja nas je stajala oko 400.000 kuna. Valja još istaknuti da je župan, pokojni Ivan Šprlje koji je iz naše župe, puno pomagao da se to sve realizira, pa je uz župnika bio u sve uključen. Narod je tu složan, radišan, samo ga je trebalo pokrenuti.«
Ivan Antunović je sakristan je u crkvi od 2004. Zaposlen je u Pločama. »Iz moje generacije manje-više svi su zaposleni, samo ovisi kako se tko snašao«, kaže sakristan Antunović. »Ovo je jako lijep kraj prikladan za poljoprivredu, no tu je problem što mladi slabo rade u poljoprivredi. Budućnost ovoga kraja jako je dobra, ponajprije zahvaljujući položaju i plodnom tlu.
Što se tiče Crkve, tu se također može reći da se sve očuvalo kao i prije. Dovoljno je pogledati kako se dolazi u crkvu. Mogu reći da sedamdeset posto mladih dolazi u crkvu. Manje-više većina nas se doselila iz okolnih mjesta s područja župe, zapravo spuštali su se k Neretvi. Moji su se doselili u Krvavac, naselje uz Neretvu, iz Desni. Ovaj kraj nije ni u čemu problematičan, to vidim. Kao sakristan vodim brigu, pripremim sve za misu. U župi imamo i dobar zbor koji vodi Maja Jerković. To je mješoviti zbor koji okuplja tridesetak članova. Uz njih tu su pučki pjevači, a to je snažna tradicija i, hvala Bogu da se očuvala kao nigdje drugdje. Mile Ćendo vodi pučke pjevače. Oni se međusobno organiziraju kako njima odgovara, dogovaraju se sa zborom što će tko i kada pjevati. Odnedavno imamo i večernju misu, dakle na području župe su tri mise. Tu dolazi puno ljudi u crkvu, unatoč tomu što je crkva udaljena u brdu. No sada do nje ima put, rasvjeta, obnovljena je i svi vole doći u župnu crkvu.«
Mala zajednica sa svim službama
Nikola Jakić iz Momića učenik je sedmog razreda osnovne škole u Kuli Norinskoj. »U obitelji imam brata, dvije sestre i roditelje«, kaže ministrant Jakić. »U školu idem u Kulu Norinsku i ima nas 31 u razredu. A tu u Momićima ima nas sedam ministranata koji smo redoviti na nedjeljnim misama. Dolazimo petkom, tu se družimo, nastojimo naučiti sve što se tiče ministrantske službe. Zatim, malo se poigramo, pjevamo, rasporedimo što će tko raditi i koju će ulogu preuzeti na nedjeljnoj misi. Ministrirati sam počeo prije šest godina, jako mi je lijepo jer se međusobno poštujemo i pomažemo jedni drugima.«
Ministrant Jakov Jurić ide u osmi razred, a ministrira od trećeg razreda osnovne škole. Kako kaže, glavni je i najstariji ministrant. Živi s roditeljima, dvojicom braće i sestrom. »U našem razredu je 13 učenika, zapravo nema nas puno u školi. Kasnije ću nastaviti srednju školu u Metkoviću, a onda ćemo dalje vidjeti. Kad završim školu, volio bih tu ostati i tu živjeti. Tu mi je najljepše.«
Filijala u Momićima ima i svoj zbor koji vodi Andrijana Plečaš, učenica prvog razreda jezične gimnazije u Metkoviću. »U gimnaziji je u razredima po 30 učenika, puno više za razliku dok sam bila tu u osnovnoj školi. Namjeravam studirati, a onda se tu vratiti. No, to je još daleko. Sviram u crkvi već godinu i pol. Učila sam svirati glasovir u glazbenoj školi u Metkoviću. Tu nije onaj klasični zbor u crkvi. Zapravo mi tu promičemo pučko pjevanje, nastojimo da se uključe svi u liturgiju. Mladi su malo sramežljivi i nisu toliko zainteresirani da bismo imali onaj klasični zbor. Ali župnik nas potiče, pokušava nas okupiti, ohrabriti da se ne bojimo pjevati. Okupljamo se redovito petkom, zasada dođu oni mlađi iz nižih razreda, dok oni iz srednje škole, dakle iz moje generacije, nekako su nezainteresirani. Od malih nogu idem s roditeljima redovito u crkvu. Imam tri starija brata, oca i majku. Kad smo svi na okupu, onda molimo u obitelji. Danas je problem što je teško sve okupiti na jednom mjestu, svatko ode za svojim poslom. Osobno se uvijek pomolim, jer mi to daje snagu.«
Prema statistici, župa Bagalović ima oko 1.420 stanovnika, dakle oko 440 obitelji. Nažalost, kao i drugdje, broj stanovnika opada u odnosu na 20, 30 godina ranije. Naprimjer, 1977. bilo je oko 1.800 stanovnika. Ove godine ima 15 prvopričesnika, a u prvom razredu je osam učenika. Na razini župe više je umrlih nego rođenih. Ta se brojka kreće oko petnaest. U Kuli Norinskoj je osnovna škola koju pohađa oko 130 učenika. »Ovdje se uistinu može doživjeti Veliki tjedan i korizma u onom pravom smislu, jednostavno nije moguće biti ravnodušan na tu snažnu pobožnost i uronjenost u ključne događaje muke, smrti i uskrsnuća. Pjeva se muka, procesija ide kroz selo. Narod je ovdje jako pobožan. Svi su oni aktivni i složni. Među ovakvim ljudima lijepo je biti svećenik, župnik. Nažalost, mi u Crkvi često se bavimo svačim, a najmanje svojim poslom. Treba ljudima dati malo utjehe, ne treba ih stalno kritizirati. Kad danas pogledamo s kojim se teškoćama ljudi suočavaju, zapravo da su ih svi iznevjerili, ostavili, mi svećenici ih ne smijemo iznevjeriti«, kaže župnik Radović.
Izvor: www.glas-koncila.hr